Predstavljanje umjetničkog rada i razgovor s umjetnikom Viktorom Popovićem

 

Galerija umjetnina NMZ odlučila je u povodu zatvaranja samostalne izložbe Viktora Popovića u Gradskoj loži, koja je pobudila zanimanje građanstva, prirediti Razgovor s umjetnikom koji će ujedno predstaviti svoj umjetnički rad., tj. osim rada izloženog u Gradskoj loži, publika će se upoznati s njegovim dosadašnjim umjetničkim i izlagačkim djelovanjem. Također nastojat će se u direktnom susretu približiti publici jedan suvremeni umjetnik i komentirati stanje suvremene likovne scene.


Viktor Popović rođen je 1972. godine u Splitu. Diplomirao je slikarstvo 1996. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1996. izlaže na izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Postavio je više od 20 samostalnih izložbi. Dobitnik je niza nagrada, među kojima i Velike nagrade VIII. triennala hrvatskog kiparstva (2003.) i Nagrade za suvremenu umjetnost Filip Trade (2005.) Predaje na slikarskom odjelu Umjetničke akademije u Splitu.

Kustosica izložbe: Ljubica Srhoj Čerina

Ulaz slobodan.

 

O umjetnikovom stvaralaštvu

Viktor Popović jedna je od najizrazitijih umjetničkih osobnosti suvremene hrvatske likovne scene čiji je rad primjer konzistentnog umjetničkog projekta u kojemu je razvidno sazrijevanje vizije, stila i postupaka, od slikarstva preko oprostorenja slike do instalacije, ambijenta... Po školovanju i vokaciji slikar prepoznat je kao nova osobnost hrvatske umjetničke scene na 8. triennalu hrvatskog kiparstva 2003. god. kada mu je dodijeljena Velika nagrada za instalaciju sastavljenu od muških odjevnih predmeta izlivenih u olovu i pažljivo složenih na staklenu policu.
Pripada generaciji koja se na likovnoj sceni Hrvatske pojavila u specifičnim poslijeratnim tranzicijskim okolnostima. Kada ih je Z. Maković, prepoznavši nov pristup skulpturi, okupio u galeriji Kazamat u Osijeku 2004. godine, izložbu je naslovio Nova hrvatska skulptura. Bilo je razvidno da se radi o generaciji umjetnika koja je individualnim pristupom, bez zajedničkog manifesta, dosegnula srodne probleme te se odmaknula od hrvatske kiparske tradicije, tj. klasičnog shvaćanja skulpture kao volumena u prostoru, otrgnuvši se od ideje skulpture kao pramedija.
Viktor Popović je umjetnik, profesor slikarstva na splitskoj Likovnoj akademiji i uspješan dizajner. Dugi niz godina profinjeno i nenametljivo likovno oblikuje i grafički identitet Galerije umjetnina u Zadru. Moj prvi susret s Viktorom umjetnikom zbio se 2000. god u Starom Gradu na Hvaru u Galeriji Juraj Plančić gdje je izlagao s Ivanom Franke te je na njezin fragilni, svjetlosni ambijent odgovorio kontrastom: na zidovima izložio je meditativne, grafitne slike ostvarene kontroliranom repetitivnom gestom. Bez iluzije prostora, na tragu visokomodernističkih umjetničkih koncepata one postaju modeli stvarnog „bez podrijetla ili stvarnosti". Na prozore postavio je amblematske olovne zastore (danas u uglednoj Zbirci suvremene umjetnosti Filip Trade). Bio je to prvi autorov iskorak u prostor. Kao dijete svog vremena, koje određuje kulturna dominanta postmodernizma, zatekao se u prostoru velike slobode, gdje sve ide, a njegova dijaloška i profinjena priroda stvorila je zreo umjetnički koncept u dosluhu s visokim modernizmom, minimalizmom i geometrizmom te ikonoklazmom avangarde..., reinterpretirajući njihove procedure. On je jedan od onih umjetnika, kako je primijetio B. Majstorović, „koji su više upućeni jedni na druge nego na svijet oko sebe i u sebi".
Ni jedno njegovo djelo nema imena (Bez naziva), čime izbjegava bilo kakvo usmjeravanje pažnje ili asocijacija gledatelja. I materijalima koje bira: olovo, guma, motorno ulje, čelični profili, neonske i argonske cijevi nastoji lišiti djelo narativnosti i asocijativnosti da bi iskazao „otpor prema povezanosti čovjeka s prirodnim materijalima kao što su voda, zemlja, kamen ili plemeniti metali, koji sa sobom nose emocionalne natruhe" (V. P.) ne bi li dohvatio hiperstvarnost umjetnosti. Pa i gesta kojom iscrtava površinu slika više je „kulturni kôd" i pročišćeni ostatak ekspresije.
Reducirajući osobnost, ekspresiju, emociju, oslonio se na minimalizam ne bi li našao od „života" neovisan kod, model stvarnosti zaštićen od buke društvenog angažmana ili ogoljene autoprezentacije ili autobiografičnosti
U Gradskoj se loži Viktor predstavlja svjetlosnom instalacijom od neonskih cijevi na finim metalnim nitima, razapetom preko cijele Lože iznad glava posjetilaca poput paukove mreže koja aktivira čitav prostor. Ambijent manirističke, postmoderno interpretirane Lože izazvao je umjetnika da po principu kontrasta isplete s pomoću neonskih cijevi geometrijski čvrsto strukturiranu konstrukciju, čija je čvrstoća pak narušena fluidnošću svjetla.
Bili radovi V. Popovića „modeli stvarnosti" i/li citatni kodovi kulture, uvijek je to dosljedan likovni koncept koji nosi onaj umjetnički tuch koji ucrtava granicu između umjetnosti i života
Iako, kako kaže autor, pozivajući se na ideju readymadea, sve može biti skulptura, kruh koji mijesimo, cipele koje nosimo, slažem se s J. Babić koja pišući o ovom umjetniku navodi „ da je uvijek začudan onaj ključni trenutak u kojemu postavljanje tenisica na drvenu policu ili spajanje stolice sa svojim gumenim omotačem (što je V. Popović napravio u Galeriji Moria u Starom Gradu), znači i stvaranje umjetničkog djela.", kojemu, dadajmo, muzealiziranje ništa niti dodaje niti oduzima.


Ljubica Srhoj Čerina

 

 

 


Datum početka: 08.04.2011.
Završava: 08.04.2011.
Broj učitavanja stranice: 707338