KNEŽEVA I PROVIDUROVA PALAČA

KNEŽEVA I PROVIDUROVA PALAČA

Kneževa i Providurova palača dio su monumentalnog građevinskog kompleksa koji se nalazi neposredno uz povijesni ulaz u grad Zadar, prostor na kojem su još uvijek vidljivi ostaci antičkih i srednjovjekovnih vrata i od kojeg se nedaleko nalaze i renesansna Kopnena vrata. Kompleks palača nastaje kroz nekoliko stoljeća počevši s izgradnjom Kneževe palače u 13. stoljeću, a potom dolazi i do izgradnje Providurove u 17. stoljeću. Palače se kontinuirano nadograđuju, pregrađuju i obnavljaju od samih početaka do današnjih dana. 

Ulaz u Kneževu palaču s Poljane Šime Budinića nalazi se na zapadnom pročelju  dok je ulaz u Providurovu palaču na trgu Petra Zoranića. Kompleks je omeđen ulicama Andrije Medulića s istočne strane, Ulicom Rivnica sa zapadne strane te Ulicom Špire Brusine s južne strane.

KNEŽEVA PALAČA

Arheološka istraživanja utvrdila su kako je prostor na kojem se nalazi Kneževa palača nastanjen još od rimskih vremena. S obzirom na veliko antičko nasljeđe u Zadru srednjovjekovna gradnja nije gusto izvedena kao u ostalim dalmatinskim gradovima već omogućuje i urbana prostranstva. Srednjovjekovna palača prvi put se spominje godine 1288. kad nailazimo na podatak o “velikoj dvorani općinske palače”. Međutim sama izgradnja može se najvjerojatnije smjestiti u period između 1278. i 1283. godine kada se spominje iznajmljivanje kuće za kneza i izgradnje stana za kneževe savjetnike.

Kneževa palača postaje sjedištem svjetovne vlasti; iz nje se upravlja ne samo gradom Zadrom već cijelom Dalmacijom kako za vrijeme mletačke vlasti, tako i za vrijeme kratkotrajne francuske, a potom i Prve i Druge austrijske uprave. Tu važnu ulogu zadržava sve do 1918. godine. Za vrijeme u kojem se Zadar nalazi pod Hrvatsko-Ugarskim kraljevstvom, od 1358. do 1409. godine, vijeće zadarske komune se i dalje sastaje u Kneževoj palači na koju se tada referira imenom Velika palača. U povijesnim dokumentima je možemo pronaći i pod različitim imenima od općinske, sudske, guvernerske, vladine do namjesničke.

Teodor de Prandino, gradski kancelar, 1421. godine sastavlja dokument koji nam govori kako se pored Palače nalazi crkva Sv. Stjepana (danas Sv. Šime) te kako su u blizini kuće i parcele zadarskih obitelji De Ferra, de Sloradisa, de Begna, de Saladinisa, Soppa, De Matafaris i Pechiaro. Iz dokumenta saznajemo kako je Palača građena u kamenu, pokrivena kupom kanalicom, kako ima dvije konjušnice ispod kojih se nalaze zatvori, konobe, spremišta i kancelarije. Jugozapadno od Palače smješten je knežev vrt; ukrasni vrt zardinus comitatus Iadre.

Povijesni dokumenti nam ukazuju na radove koji će se tijekom 15.  i 16. stoljeća odvijati unutar i u samoj blizini Kneževe palače. Saznajemo kako se traže novci za popravke, obnovu i uređenje prostora koji su opisani kao prijeko potrebni jer je na određenim mjestima Palača bila u izrazito lošem stanju da joj je zaprijetilo urušavanje. Između 1423. i 1428. godine u Palaču je uloženo oko 90 dukata od strane kneza. Mletački dužd Marcantonio Trevisan 1553. daje 150 dukata za obnovu Kneževe palače koji neće biti dovoljno te idući godine odobrava dodatna sredstva. Tijekom 17. stoljeća nastavlja se potreba za novcem koji bi bio uložen u Palaču jer prema navodima u dokumentima ona kontinuirano zahtjeva ekstenzivno održavanje. U tom pravcu ide i prijedlog Generalnog providura Piera Valiera koji smatra kako bi trebala biti predviđena svota od 40 dukata za redovito održavanje građevina javne uprave. Dvadesetih godina 18. stoljeća obnova zahvaća veliki dio Palače kojoj se popravlja krov, mijenjaju stupovi, vrata i prozori, uređuju se prolazi, kancelarija, soba za primanje, portik, kuhinja te prostori stražarnice i zatvori.

Nakon 1797. godine i ukinuća slavne Mletačke republike dolazi do promjene vlasti u Zadru. Nastupa Prva austrijska uprava s kojom dolaze promjene koje će obuhvatiti i Kneževu palaču.

Početkom 19. stoljeća Kneževa palača doživljava još jednu obnovu koja će uvelike promijeniti njezin izgled. Od srednjovjekovne palače ostat će samo arhitektonski elementi te četverokrilna građevina s unutrašnjim dvorištem, cisternom i dvije bunarske krune.

S obzirom na velike promjene koje Palača doživljava tijekom obnove u 19. stoljeću i oskudan povijesni materijal, izgled srednjovjekovne Palače gotovo nam je ostao nepoznanica. Međutim inženjer Frane Zavoreo koji je dobio zadatak obnove Kneževe palače u 19. stoljeću donosi nam nacrte stanja Palače prije obnove; također više podataka o Palači prije obnove nalazimo i u Katastru i Inventaru državnih građevina.

Zahvaljujući tim izvorima, osobito nacrtima Frane Zavorea, možemo bolje upoznati srednjovjekovnu palaču koja nije imala izravnate katove i krovove. Iz tih crteža vidimo kako je riječ o tipičnoj srednjovjekovnoj palači koja se sastojala od savijene fasade, unutarnjeg dvorišta nepravilnog tlocrta s dvije bunarske krune. Srednjovjekovno dvorište je bilo nešto veće od današnjeg, okruženo trijemom na 5 stupova i iznad kojeg se nalazila galerija s osam stupova. Unutar Palače također nailazimo na nekoliko drvenih stubišta kojima se vršila komunikacijama među katovima te kameno stubište koje je vodilo do Vijećnice, a bilo je natkriveno samo malim krovištem. Vijećnica je glavna prostorija - velika dvorana Palače koja je kroz stoljeća vršila različite funkcije pa je tako u 16. stoljeću služila kao sudska dvorana, u 18. kao gradsko kazalište u 19. kao dvorana za igru i zabavu, u 20. stoljeću kao koncertna dvorana što se nastavilo i u 21. stoljeću.

Jedan od elemenata srednjovjekovne palače koju Zvoreo donosi u svojim nacrtima, a koja nestaje nakon obnove, je kula s dvije sobe kojoj se pristupalo unutarnjim drvenim stubištem i koja je spajala sjeverno pročelje i zapadno krilo.

Frane Zavoreo obnavlja Kneževu palaču u klasicističkom stilu što predstavlja prvi klasicistički projekt u Zadru. Obnova traje tri godine, od 1804. do 1807. godine. Projekt obnove započet je kako bi se Palača obnovila za potrebe stanovanja obitelji austrijskog guvernera Dalmacije i Boke Kotorske Thomasa de Bradyja. 

Obnavljajući Palaču u klasicističkom stilu, nestaju njezine srednjovjekovne odlike; trijemovi se zatvaraju, ujednačeni su katovi, lučni ulaz je proširen, uklonjena je zaobljenost pročelnog zida na kojem su prozorski okviri te balkonski otvori također uređeni u pravilnom klasicističkom stilu.

Na Zavoreovu obnovu nastavljaju se i sljedeće obnove Palače od kojih se osobito ističu promjene nastale nakon izgradnje dvorana u zapadnom krilu Palače koja je bila ukrašena neoklasicističkim štukaturama s prikazima glazbala. Uskoro su i druge dvorane ukrašene štukaturnim ukrasima. Među njima je i dvorana Vijećnice za koju se pretpostavlja kako je uređena s bogatim ukrasima 1865./66. godine. Druga važna promjena nastala je krajem 19. stoljeća kojom Kneževa palača uz svoj stari sjeverni vrt dobiva novi zapadni vrt koji je nastao na mjestu nekadašnjih kuća obitelji Berettini koje su srušene nakon što su postale državnim vlasništvom.  

Sedamdesetih godina 19. stoljeća Kneževa palača postaje dijelom administrativnog sklopa, zajedno s Providurovom palačom,  austrijske vlade i njezinog Namjesništva. Tijekom prve polovice 20. stoljeća, u međuratnom razdoblju ta funkcija prestaje postojati s obzirom na smjenu vlasti. U tim trenucima Zadar se nalazi pod talijanskom vlašću, a podataka o događanjima u Palači nemamo.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata nije pretrpjela oštećenja te se u poslijeratnom razdoblju u nju jednim dijelom smjestio Dom kulture u kojem pratimo rad Gradske knjižnice, glazbeno baletne škole, koncertne dvorane mješovitog zbora Petar Zoranić i djevojačkog zbora Juraj Baraković. Unatoč važnom kulturnom i povijesnom značaju Kneževe palače ona s vremenom postaje zanemarena s obzirom na svoj značaj.

Kraj 20. stoljeća donosi nove izazove za Kneževu palaču. Za vrijeme Domovinskog rata ona postaje jednim od ciljeva agresorske vojske koja bombardira Zadar. Palača je pretrpjela velika razaranja ponajviše za vrijeme granatiranja grada 4. i 5. listopada 1991. godine kada na Kneževu i Providurovu palaču pada 8 projektila čineći veliku štetu. Uništene su velika i mala dvorana glazbene škole kao i dvorana pjevačkog zbora Petar Zoranić. Oštećenja su narušila statiku zgrade što dovodi do toga da se zgrada nije mogla koristiti.

Još jedna u nizu obnova Kneževe palače započinje na sanaciji oštećenje zgrade na samom kraju 20. stoljeća; 1999. godine.

Godine 2006. Narodni muzej Zadar i Tomislav Šola u suradnji s Gradom Zadrom prave programsku podlogu za Baštinski centar, prostorno obuhvaća Kneževu i Providurovu palaču, i u kojem bi trebali biti smješteni svi odjeli Narodnog muzeja Zadar.

Kulturnim sadržajem pokušava se vratiti važnost koju je kompleks Kneževe i Providurove palače imao kroz povijest. Prostor bi na ovaj način postao važnim kulturnim središtem grada.

Kako bi se naglasila važnost prostora Kneževe palače za građane grada Zadra i postavili temelji za objedinjavanje odjela Narodnog muzeja Zadar, godine 2011. Narodni muzej Zadar uz pomoć Grada Zadra i zadarskog Konzervatorskog odjela pokreće akciju privremenog osposobljavanja dvorana u prizemlju Palače u izložbene svrhe. Prostor koji je poslije sanacije statike zgrade ostao prazan i napušten uskoro postaje prostorom brojnih izložbi i događanja. U dvorane prizemlja Palače smještena je arhitektonska instalacija arhitekata Ive Letilović i Igora Pedišića koja je izgledala poput “krletki” u prostoru. Dvorane su postale izložbenim prostorom bivajući i same izloškom. Cijeli projekt nastao je zahvaljujući donacijama građevinskog materijala zadarskih građevinskih tvrtki. U prosincu 2011. godine, arhitekti Letilović i Pedišić osvojili su prestižnu nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata „Bernardo Bernardi“ za arhitektonsko rješenje „Privremena izložbena dvorana, Kneževa palača u Zadru“, u kategoriji najuspješnijeg ostvarenja na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja u 2011. godini u Hrvatskoj.

Projekt “Obnova i turistička valorizacija kulturno turističkog kompleksa Kneževe palače”, odobren je za financiranje na natječaju za razvoj poslovne infrastrukture, iz Operativnog programa Regionalna konkurentnost 2007. - 2013.

Godine 2017. Kneževa palača svečano je otvorena javnosti i to kao jedinstven prostor u kojem svoje djelovanje ostvaruju Narodni muzej Zadar kroz dvorane za povremene izložbe u prizemlju i stalnom izložbom “Šest salonskih priča” na prvom katu te Koncertni ured koji koristi nekadašnju dvoranu Vijećnice kao prostor za glazbena događanja kao i prostor multimedijalne dvorane na katu. U ovim prostorima u proteklih pet godina ostvaren je niz likovnih i glazbenih događanja koji su obogatili kulturni život grada Zadra.

PROVIDUROVA PALAČA

Providurova palača svakako je najznačajnije barokno profano graditeljsko ostvarenje u Zadru. Zajedno sa Kneževom i Kapetanovom palačom činila je najvažnije administrativno i upravno sjedište na istočnoj obali Jadrana.

Providurova palača smjestila se na prostoru koji od antičkih vremena predstavlja ulaz u grad Zadar. Glavno pročelje Palače gleda na današnji Trg Petra Zoranića na kojemu su još uvijek vidljivi ostaci kako antičkog ulaza u grad tako i onog srednjovjekovnog. Pored Trga Petra Zoranića, na Trgu pet bunara nalazi se srednjovjekovna kula ostatak fortifikacije i ulaza u grad izgrađena u 13. stoljeću i koja tijekom 17. stoljeća počinje nositi naziv Buovo d’Antona.

Izgradnjom novih fortifikacija tijekom 16. stoljeća glavni ulaz u grad premješta se nekoliko stotina metara dalje na mjestu gdje se podižu nova gradska Kopnena vrata.

Venecija od 1597. godine određuje Zadar kao mjesto stolovanja Generalnog Providura za područje Dalmacije i Mletačke Albanije. Providur je visoki dužnosnik Mletačke Republike koji u svom djelokrugu objedinjuje civilnu i vojnu upravu, a najvažniji zadatak mu je bio održavanje mira na granicama venecijanskog posjeda s istočne strane Jadrana. S obzirom da dolaskom providura nije postojalo jedinstveno i adekvatno sjedište vlasti vrlo brzo se nametnulo pitanje smještaja državnog aparata i administracije. U početku su prostori za boravak i rad providura uzimaju u najam ili je pak smješten kod vojske, nakon čega se donosi odluka da se izgradi nova zgrada koja je dovršena 1607. godine. Zgrada je izgrađena u vrijeme providura Gianbattista Contarinia.

Sama Palača koncipirana je kao jednokatna građevina na koju se nastavlja dvorište prema Kneževoj palači. Prizemlje je imalo središnju prostoriju duž cijele zgrade uz koju su bile smještene prostorije za razno razne namjene. S desne strane smješteno je stubište koje je povezivalo prizemlje s prvim katom. Sličan raspored prostorija ponavlja se i na katu. Na otoku Ugljanu nalazi se palača Lantana koja i danas ima gotovo identičan izgled glavne fasade i raspored unutarnjih prostorija no u znatno manjim gabaritima.

Velike preinake Palača doživljaj u 18. stoljeću za koje postoje arhivski dokumenti i koji nam svjedoče o obimu radova koji su tada izvedeni u unutrašnjosti same Palače. Radovi su izvedeni u nekoliko faza od kojih su najznačajniji oni iz 1784. godine kada je preuređen cijeli stan generalnog providura. U samom stanu se prema arhivskim spisima Inventara  nalazilo 18 slika u pozlaćenim okvirima no ne navodi se ni motiv ni autor. Posebno se isticala raskošna dnevna soba providura, ukrašena štuko dekoracijom dok je pod bio prekriven mramornim terazzom, a podovi ostalih soba za primanje bili prekriveni crveno bijelim drvenim kvadratima. Zanimljiv podatak koji također dolazi iz popisa inventara kaže kako se u Palači nalazi devet kamine te da su prozori ostakljeni bucnama ili staklenim pločama. Pretpostavka je da je tom prilikom u izgradnji sudjelovao i inženjer Frane Zavoreo koji će kasnije izvesti i klasicističku rekonstrukciju Kneževe palače.

Iz Generalnog katastra i Inventara iz 1789. godine navode se i zgrade uz glavnu palaču koje su činile kompleks providurova sjedišta i to stan glavnog tajnika, stan suca te stan glavnog kancelara kao i tri privatne radionice. Također saznajemo kako je riječ o zgradi napravljenoj od kamena i prekrivenoj kupom. Navode se brojne prostorije i njihova uloga od kojih je posebno zanimljivo tajno spiralno stubište i soba za tajne poslove te kapela posvećena Bogorodici čiji svod je bio ukrašen motivom Duha svetoga.

Padom Venecije i dolaskom austrijske vlasti Providurova palača i dalje ostaje administrativno središte tako general Rukavina nakon ulaska austrijskih trupa u Zadar biva primljen uz podaničke počasti od strane gradskih institucija kao i mletačkih vojnika 24. 6. 1797. u samoj Palači.

Nakon Prve austrijske uprave i dolaska francuske vladavine u Providurovoj palači stoluje Vincenzo Dandolo dok je u Kneževoj palači bio smješten general Marmont. Iz kasnijih memoara Dandolovog sina Tulija dobivamo sliku prostora gdje navodi da su zidovi bili prekriveni tekstilom na drvenim nosačima dok se u dvorani za primanja nalazio veliki Napoleonov portret.

Danas u Providurovoj palači stoji ploča s natpisom koja nam svjedoči sljedeće: “Ban Josip Jelačić kao austrijski časnik s službovao je u Zadru od 1837. do 1841. kao ban hrvatski i upravitelj dalmatinski na svom putu po Dalmaciji odsjeo je u ovoj palači godine 1851.”

U Državnom arhivu u Zadru uz nacrte i projekte kompleksa nalaze se i nacrti arhiva koji je bio smješten u prizemlju Palače u krilu okrenutom na Poljanu Šime Budinića (prema crkvi Sv. Šime). Također se u Arhivu nalaze crteži unutarnjeg uređenja prostorije koja je imala namjenu muzejske sobe.

Providurova palača je u 19. stoljeću bila u dosta lošem stanju. Djelomično je stradala čak i u požaru te je bila nekoliko puta pregrađivana kako bi se smjestila sve brojnija administracija. Godine 1870. počinje najveća rekonstrukcija u povijesti Palače koja će jako puno izmijeniti kako unutarnji tako i vanjski izgled. Od nekadašnjeg baroknog zdanja sačuvane su samo gabaritne i tlocrtne osnove. Zgrada će dobiti cijelu novu etažu te će na taj način nadvisiti sve okolne zgrade uključujući i susjednu Kneževu palaču. Izgradnja novog kata dokumentirana je i fotografijama na kojima se vidi tijek gradnje i skele koje okružuju Palaču. Rekonstrukcija je završena 1872., a poznat je i podatak o 6000 forinti koje su bile potrošene u obnovu.

Ova situacija iz 19. stoljeća znatno će se promijeniti nakon što je izgrađena nova zgrada, palača vojnog zapovjednika na Novoj rivi, koja će postati zgrada za stan i reprezentativne dužnosti guvernera Dalmacije. Kompleks Namjesništava odnosno kompleks Kneževe i Providurove palače ostaje samo sjedištem administrativnih poslova.

Između dva svjetska rata gotovo da i ne postoje podaci ovom prostoru s obzirom da se tamo nalazila prefektura, vojna i policijska vlast. Podaci nam nisu dostupni jer je pretpostavka da su uništeni ili su izmješteni van granica Republike Hrvatske. Kompleks Namjesništva sastojao se od bogato uređenog stana prefekta te 85 uredskih prostorija čije pokućstvo će nestati nakon rata. Providurova palača tijekom Drugog svjetskog rata doživjeti će znatna oštećenja na pročelju koje gleda na ulicu Špire Brusine te pročelju koje gleda na Poljanu Šime Budinića. Prilikom obnove pročelja koje gleda prema crkvi Sv. Šime izvršene su promjene na fasadi te je došlo do otvaranja velikih prozora-izloga kroz dvije donje etaže. Na taj način fasada je promijenila svoj izgled i ritam otvora.

U prostore Providurove palače, nakon rata, ulaze brojne gradske institucije i društva među ostalima Galerija umjetnina i Prirodoslovni muzej koji će 1962. postati sastavni dijelovi Narodnog muzeja Zadar. Te će kao takva dočekati sadašnju obnovu.

Suvremena obnova Providurove palače druga je faza obnove kompleksa nekadašnjeg Namjesništva za muzejske i izložbene potrebe u gradu Zadru, namijenjeno ponajprije za ujedinjavanje odjela Narodnog muzeja Zadar te drugih kulturnih institucija koje obogaćuju kulturni sadržaj u gradu; Koncertni ured i Gradska knjižnica Zadar. 

Ivana Dražić i Hrvoje Perica

Izvori i literatura

HR DAZD 384 (Nacrti građevinskih objekata u Zadru) III/P

HR DAZD 385 (Zbirka fotografija)

Antonija Mlikota; Zadar; Obnova i izgradnja nakon razaranja u Drugome svjetskom ratu, Školska knjiga, Zagreb, 2021.

Ivo Petricioli; Stari Zadar u slici i riječi, Narodni muzej Zadar, 1999.

Jakša Ravlić (ur); Zadar : geografija, ekonomija, saobraćaj, povijest, kultura : zbornik, Matica Hrvatska, Zagreb 1964.

Kneževa i Providurova palača u Zadru: Zaboravljeni svjedoci povijesti, Narodni muzej Zadar, Narodni List, Zadar 1984.

Krasanka Majer Jurišić; Arhitektura vlasti i suda: Vijećnice, lože i kneževe palače u Dalmaciji od 15. do 18. stoljeća, Zagreb: HRZ, DPUH, 2017.

Krasanka Majer Jurišić; Zadarska Providurova palača u vrijeme mletačke uprave, https://hrcak.srce.hr/105636, 2013.

Muzej 2 Palače; Narodni muzej Zadar

Pavuša Vežić; Uz obnovu Providurove palače u Zadru, Ars Adriatica 11, (451-458) Zadar 2011. 

Šime Batović (ur.), Zadar za austrijske uprave, Zadar: Matica Hrvatska-Ogranak u Zadru, 2011.