15.05.2024.
Dragi naši prijatelji, nas dvije kustosice, Maja i Jasenka, na žalost nismo u mogućnosti podijeliti s vama, našim posjetiteljima radost druženja i otkrivanja jednog drugačijeg svijeta. No, suvremena tehnologija omogučila nam je prisutnost, a Vi, ako želite s nama podijeliti svoja razmišljanja, naći ćete nas u Etnološkom odjelu. Ipak, neposredni susret je najvažniji.
KUSTOSIČIN NAJDRAŽI PREDMET?
Zašto samo najdraži, a ne onaj koji nuka na propitivanje, analizu, komunikaciju kustosice s predmetom, društvom i vremenom kojem predmet pripada? Jer, ljepota odmara, tješi, ljepota hrani dušu, ali predmet koji intrigira, izaziva znatiželju i pitanja, stavlja nas u položaj aktivnog dijaloga s predmetom kao simbolom svog vremena i njegovih vrednota. To nije najdraži predmet u smislu oduševljenja ljepotom predmeta, ali je najizazovniji – i u tome je njegova dragost. Jer nama je drago da kroz predmet pričamo s onima kojima je nekad pripadao. I ne samo to – to je naša nasušna potreba – dijalog. Dijalog s drugom kulturom, pokušaj da je razumijemo i približimo svojem svijetu. Na kraju, mi je predstavljamo. Izostanak interpretacije naprosto je nemoguć iz jednostavnog razloga jer smo ljudi, utkani u svoju kulturu, vrijeme i prostor.
Ovim predmetima željeli bismo ući u ženin svijet u tradicijskoj kulturi sjeverne Dalmacije. Naravno, ovo je samo vrlo, vrlo djelomičan ulazak u njezin svijet u koji ćemo prvo ući kroz kauri pužić koji u ovoj kulturi prepoznajemo kao simbol plodnosti, magiju, želju za rođenjem prvenstveno muškog djeteta. Ovaj nam predmet (cyprea moneta – kauri pužić) govori i o vezama našeg kraja s istočnim Sredozemljem ili sjeverozapadnom Afrikom i uz mnoge druge predmete svjedoči o susretima i utjecajima drugih kultura. Razmišljat ćemo o interakciji pojedinca i sredine u kojoj živi, izgradnji njegova identiteta, jer sredina određuje ne samo ženu nego i muškarca. Naravno, slijede usporedbe s našim vremenom, propitivanja o našim vlastitim stavovima unutar obitelji i sredine u kojoj živimo. Koliko smo svoji, pokorava li se naša intima vremenu, pomodnosti, ili slušamo sebe? Pitanja mogu dalje navirati…
Što se događa dalje sa ženom kako stari, kad djeca odrastaju i žene se, kad dolaze nevjeste i ona postaje gospodarica – naravno, cijelo vrijeme mislimo na tradicijsku kulturu u kojoj oženjeni sinovi ostaju na ognjištu. I tu smo našli predmet koji pokazuje određenu ženinu moć u ženskom svijetu. Kakva će ona sada biti prema nevjestama koje dolaze u njezinu kuću, koje su joj podložne? Hoće li im biti poput majke ili će biti sretna da, eto napokon i ona može nekome zapovijedati? Voljeli bismo čuti vaše priče i iskustva. Podjelite ih s nama zbog zajedničkih promišljanja i traženja boljih rješenja. Humor je u tom traženju dobra popudbina.
I na kraju, jedan predmet koji je jednostavno lijep, inspirativan, dio je ženinog truda, domišljatosti, potrebe za lijepim koja je duboko u svima nama. O ovome predmetu nećemo samo pričati i raspravljati. Njega možete i naučiti izrađivati ovih dana. Toplo vam to preporučamo.
IZLOŽENI PREDMETI i FOTOGRAFIJE
Kauri pužić kao ukras i simbol plodnosti prisutan je na Jadranu kroz prapovijest i u novom vijeku. Na fotografiji iz Banjevaca je ogrlica s kraja 19. stoljeća, EO-2833, sastavljena od mrđela, zrnaca emajliranog ili obojenog stakla, kauri pužića, jednog puca te dva srebrna ilika, polukuglaste aplike od srebra.
Na drugoj fotografiji žene iz Bukovice vrlo se lijepo uočavaju UKOŠNJACI, privjesci za pletenicu. Etnološki odjel NMZ ima u svom fundusu fragment ženskog UKOŠNJAKA, Nadin, oko 1900., EO- 1573. UKOŠNJACI, KITNJACI su ukrasi za djevojačku (jednu pletenicu) i ženske (dvije) pletenice. Ovaj UKOŠNJAK je dio ženskog para UKOŠNJAKA zbog kauri pužića koji su, zapravo, predmet imitativne magije za plodnost i apotropejsko sredstvo.
PAS, ženski pojas, Medviđa, oko 1900., EO-2620, sastoji se od niza šarenih staklenih zrnaca i niza kauri pužića. Osim svoje osnovne uloge imao je i posebno blagdansko obilježje..
Karakterističan ženski pojas u dinarskom području sjeverne Dalmacije bio je kožni pojas s kositrenim člancima, tzv. LITAR koji se nosio povrh široke tkane tkanice, tzv. KANICE. Postojale su dvije vrste litara, LITAR NIZAVAC, NANIZAČ, na kojemu je niz lijevanih kositrenih članaka u obliku grčkog slova sigma. Drugi je tzv. LITAR PULIJAŠ, PULAČ, sa stožastim glavicama.
Izložena KANICA, EO-641 je iz Škabrnje, a LITAR, EO-3657, iz VRANE. Datiraju s kraja 19. stoljeća.
Ženin položaj u patrijarhalnoj obitelji bio je najbolji kad bi postala gospodarica. Njezin status gospodarice bio je izražen vanjskim simbolom, tj. određenim privjescima na kanici koji su se zvali SINDŽIR, okolica Benkovca, 19. st., EO-214. To su sljedeći privjesci: praljak, bušilo, kojim je žena krpala opanke, britva, sklopni nož, za rezanje kruha ukućanima te ključevi od škrinja za odjeću.
Iz jadranskog područja sjeverne Dalmacije, tj. iz Pašmana i Novigrada su dva prsna plastrona za žensku košulju, tzv. ZALISTAVCI. ZALISTAVAC iz Pašmana, EO-100 je iz vremena oko 1840. godine, a novigradski, EO-1082 i je iz vremena oko 1900. godine. Na priloženim fotografijama je ženska nošnja iz Novigrada i Pakoštana iz 2. polovice 19. stoljeća na kojoj se vrlo lijepo uočava zalistavac. Nošnja je iz fundusa Etnološkog odjela Narodnog muzeja Zadar. Inače, zalistavac, se može pratiti na ilustrativnom materijalu koji se odnosi na jadransko područje sjeverne Dalmacije od polovice 18. stoljeća do dvadesetog stoljeća. Vrlo lijep primjer zalistavca i to s kauri pužićima je na zavjetnoj slici u Župnoj crkvi u Ninu (žena u nošnji). Originalni primjerak ovakvog zalistavca čuva se u Etnografskom muzeju u Splitu. Kao važan identitetski simbol žene jadranskog područja sjeverne Dalmacije te kao predmet koji može biti privlačan i današnjoj generaciji, Etnološki odjel NMZ predložit će Ministarstvu kulture zaštitu zalistavca i zatražiti status nematerijalnog kulturnog dobra.
Marija Šarić-Ban, kustosica i voditeljica Etnološkog odjela; Jasenka Lulić Štorić, vanjska suradnica etnologinja
