ŽENE ZADARSKE MODERNE

U vrijeme u kojem žene još nisu imale ni pravo glasa, imale su ograničene mogućnosti za obrazovanje te su ovisile o financijskoj podršci obitelji, bavljenje slikarstvom bilo je omogućeno samo pripadnicama viših društvenih slojeva. U takvim društvenim okolnostima zadarske slikarice poduku su dobivale pohađajući privatne satove slikanja te na akademijama u Austriji i Italiji. Čak i u tim okolnostima nisu imale mogućnosti slikarskog obrazovanja istovjetnosg svojim muškim kolegama, jer nisu smjele prisustvovati satovima crtanja prema modelu, već je njihovo slikarstvo ograničeno na krajolike, mrtvu prirodu i portrete.

Unatoč tome, na prijelazu 19. u 20. stoljeće u Zadru djeluje 13 slikarica, pripadnica plemićkih i građanskih obitelji Bogdanovich, Borelli i Bottura. Četiri slikarice obitellji Bogdanovich prve su poduke dobile od oca, crtača i krasopisca: Antonietta, Amelija, Teresina i Itala. Peta sestra, Ida, nije bila umjetnica. Dvije sestre Amelija i Teresina (čiji se dvojni autoportret čuva u galeriji umjetnina NMZ) amaterske su slikarice koje su udajom i obiteljskim obvezama prestale djelovati na likovnoj sceni, no u prilog Amelijinom talentu govori činjenica da je izlagala na Prvoj dalmatinskoj izložbi[1].

Antonietta Bogdanovich (Zadar, 1. 12. 1857. — Zadar, 14. 1. 1941.) studirala je slikarstvo na Kunstgewerbeschule des k. k. österreichischen Museums für Kunst und Industrie u Beču. Potkraj stoljeća bila je upraviteljica jedne slikarske škole u Beču te razvila uspješnu karijeru portretirajući pripadnike visokog društva Beča i Trsta u kojem neko vrijeme živjela, među kojima se osobito ističe portret cara Franje Josipa I..Portrete je radila i po fotografijama; takav je vjerojatno pastel Stojana Jankovića u kuli Jankovića u Islamu Grčkom kod Zadra. Njezina slika Žena s cigaretom, u privatnom je vlasništvu i nadamo se da ćemo je uskoro prikazati zadarskoj javnosti. Na izložbi je zastupljena portretom Miljenke Rose Pappafava, prijateljice i pripadnice još jedne poznate zadarske obitelji. [2] Antoniettinim najvećim uspjehom smatra se slika Dalmatinska seljakinja za koju je dobila zlatnu medalju na izložbi u Parizu 1900. godine (P. M. Pejić), a za koju joj je pozirala sestra Itala.

Itala Bogdanovich (Zadar, 9. 10. 1874. — Zadar, 13. 1. 1945.) od malena je pokazivala talent za razne vidove umjetnosti: slikala je, pjevala, svirala te se bavila književnošću. Studirala je slikarstvo u Rimu paralelno pohađajući satove glume i predavanja iz filozofije i književnosti, no zbog loše financijske situacije obitelji nakon 3 godine morala je prekinuti studij i vratiti se u Zadar. Nastavila se baviti slikarstvom izrađujući portrete sugrađane i sakralne slike po narudžbi crkve te podučavala crtanje. Na svom autoportretu Itala se prikazala jako modernom, kao što je i bila. Otvorenog pogleda na svijet, na ljude, umjetnost i ljubav, nije priznavala utabane društvene konvencije. Družila se sa svojim muškim kolegama i nastojala zadržati ravnopravan položaj, kao čovjek i kao umjetnica, o čemu piše: „Dvije boli koje su me u to vrijeme pogodile poslužile su mi kao poticaj u umjetničkom životu jer sam se od tada u potpunosti posvetila cilju koji sam gajila već kao djevojčica – da postanem umjetnica i da živim u blaženoj nezavisnosti svog žarkog i strastvenog duha. I tako bje.“[3] Prva u Zadru odrezala je svoju dugu kosu te u svojem dnevniku o tome piše: „Godine 1924., 7. srpnja odrezala sam kosu; bila je takva moda, ali prije mene nitko se nije usudio to učiniti; uzvitlala sam prašinu... tako da su nakon mjesec dana sve žene u zadru učinile isto.„[4] U svojoj autobiografiji otvoreno govori i o svojoj ljubavi s drugom ženom, ljubavi koja je u društvu bila osuđena i prekinuta zalaganjem djevojčine obitelji:  „Ja sam se borila (protiv te ljubavi op.a.), borila sam se shvaćajući dobro da toliko sreće nije dopušteno smrtnim bićima, da je sve težilo rastanku i da će svi biti protiv nas! A zašto? Često su glupi i besmisleni društveni zakoni, pa smatraju lošim da dvije djevojke, na primjer, koje se međusobno vole, žive svoj život vječno u zajedništvu.“[5]