Ante Kaštelančić - Retrospektivni pregled (1932.-1986.), Ciklus izložbi: iz Dalmatinskih zbirki 1

Galerija umjetnina Narodnog muzeja Zadar nakon skoro tri desetljeća ponovno udomljuje radove Ante Kaštelančića koji je samostalno izlagao u Zadru 1970. i 1982. godine, a bio je prisutan i na skupnim izložbama 1953. i 1955. godine te kontinuirano na biennalnim izložbama Plavog salona od 1960. do 1974. godine. U svome fundusu Galerija čuva četiri umjetnine ovoga umjetnike, među kojima su antologijska Spuštena jedra (1977.), Murve (1958.) i Kapetanova kuća (1947.). U svojem stalnom postavu, do zatvaranja Galerije i iseljenja fundusa 2006. god., ta su djela bila izložena i tako dostupna javnosti. Posljednji put bila su izložena u Gradskoj loži 2008. god. na izložbi Šezdeset godina Galerije umjetnina. Prošle je godine u povodu 100. obljetnice rođenja ovoga autora priređena retrospektivna izložba u Galeriji umjetnina u Splitu koja je prenesena i u zagrebački Umjetnički paviljon. Tada smo došli na ideju da priredimo izložbu radova, ulja, tempera, skica, crteža ... od 1932. do 1986. godine te da u Gradskoj loži i u prvoj obnovljenoj dvorani Galerije u Medulićevoj 2 predstavimo sažeti retrospektivni pregled opusa Ante Kaštelančića od 1932. do 1986. god., posudivši umjetnine iz Obiteljske zbirke Kaštelančić u Podstrani i iz Galerije umjetnina u Splitu. Također, namjera nam je da ova izložba bude 1. u ciklusu izložbi Iz dalmatinskih galerija koje bi Galerija umjetnina priredila tijekom sljedećih nekoliko godina: Namjera nam je predstaviti izbor iz zbirki Muzeja Staroga Grada, Galerije umjetnina „Branko Dešković, Galerije „Emanuel Vidović ...

Kada sam počela pripremati izložbu, pod ruku mi je došao predgovor Jure Kaštelana , tj. za oko mi je zapela rečenica: Tjeskobi svijeta suprotstavio je boju, a kada sam otišla u slikarev zavičaj u Podstranu, umjetnikov nećak Ivo Kaštelančić rekao mi je da su te riječi uklesane na slikarevoj spomen-ploči u Podstrani. Taj kolorist slikao je Dalmaciju, rodni kraj bio mu je osnovna tema. Time nipošto ne mislim na regionalno u sebe zatvoreno, zavičajno slikarstvo. Podrijetlom i temperamentom Dalmatinac, u svoj je zavičaj „ usidren, ukorijenjen, užiljen. On je prionuo uz svoje. (Igor Zidić). Svojim umjetničkim radom otpočetka je, nekad u većoj nekad u manjoj mjeri, prisutan na hrvatskoj likovnoj sceni na kojoj kao slijednik europskog modernizma danas zauzima neprikosnoveno mjesto. Vrativši se nakon školovanja u Zagrebu i svjetskim metropolama u svoj zavičaj, od tih malenih mjesta: Podstrarna, Krilo Jesenice, Trpanj, Orebić, Supetar... napravio je univerzalne topose. U tome Igor Zidić vidi mitsku (arhetipsku paradigmu): „on je čovjek konkretist, kao Antej spustio nogu na tlo koje ga hrani; ako je to bilo tlo uz more, ako je to bilo tlo na kojemu i poskok odere kožu, ako je to bila zemlja drevne masline i loze, bora i česvine (...) On se vratio svome iskonu onako kao što je Gaugaine svoj našao (ili tražio) izvan granica naše civilizacije, izvan utvrda matične kulture, na haićanskim oceanskim otocima (iz predgovora kataloga Galerije Adris, 2010.).

Kaštelančić u motivskom pogledu jest zavičajni slikar u najboljem smislu, jer kako je davno napisao Cvito Fisković: „U početku bijaše zavičaj. Podstrana na strmom visu kamenog Mosora, s vinogradima i voćkama, pod suncem, nad morem. Ali, zavičaj je i dar i prokletstvo i zatvor i svijet/univerzum, i nadahnuće i klonuće ..., jer, kako je i sam rekao u jednom intrvjuu, da „živi u samotnim intervalima gluhog ateljea, stvara bez izložaba, bez stvarne kritike, kuđenja ili pohvale, bez oduševljenja drugih sam proživljava svoje nemire.

Cjelokupni opus Ante Kaštelančića uobičajeno je dijeliti na dvije faze s prijelomnom 1958. Prvu fazu, pojednostavljeno rečeno, karakterizira rad u pleneru, potezi su dinamični, vitalistički, spiralni, na tragu Ignjata Joba i Van Gogha, to su krajolici pod pomamnim podnevnim suncem. Međutim kao što je napustio Pariz poklonivši se velikom Van Goghu:„ a sada zbogom Majstore, ja idem dole svojim pržinarima, tako nije ostao u ekstatičnosti jednoga Joba ili vangoghovskoj ili soutineovskoj ekspresivnosti. Naime, 60-ih godina kad se na hrvatskoj likovnoj sceni probijaju geometrijske tendencije s grupom Exat, slikar Kaštelančić sve više radi u atelijeru, konstruira, gradi sliku; to je period ravnih, snažnih poteza, širokih ploha, u kojemu je došao do, amblematičnih u hrvatskoj umjetnost, jedara. Dvojnosti su u osnovi ove poetike i opusa, što je odraz slikareve naravi, ali i školovanja i sazrijevanja. Ovaj „solarni poklonik slika ekspresivno, ne i ekstatično, težeći kontroli i redu, kultiviranju emocija. Njegova je ekspresivnost bez tjeskobe, ublažena poučavanjem redu i konstrukciji u klasi Ljube Babića. On je slikar podnevnog sunca i žarkih, fovističkih boja ali i (nakon 60-ih) sutonskih i atmosferskih tonova. On je slikar motiva, ali i problematičar forme koji je došao do ruba apstrakcije, ali nije ga prešao, svjedočeći o trajnosti figuracije.

Ovaj slikar «pradavne ovčarske Dalmacije mračnih jugovina i raspjevanih maestrala» (kako nadahnuto reče Jure Kaštelan) kretao se između zavičajnog (što se tiče tema) i univerzalnog jezika umjetnosti, solarnog i sutonskog, ekspresivnog i konstruktivnog, intuitivnog i promišljenog, dekorativnog i simboličkog. Što se motiva tiče, u prostoru između jobovske podnevne, pomamne, ljetne Dalmacije i vidovićevske sutonske, sfumatirane, građanske, interijerske Dalmacije „iza pritvorenih škura, našao je slikar Kaštelančić svoje jedinstveno mjesto  u hrvatskoj umjetnosti.

                                                                       Ljubica Srhoj Čerina