Izložba crteža i skica Ratna priča generala Franje Feldija

Naziv izložbe: Ratna priča

Mjesto održavanja: Kneževa palača, krletke, prizemlje

Vrijeme održavanja: 21. 1. 2013. do 1. 4. 2013.

Koncepcija izložbe: Nevena Štokić

Likovni postav izložbe: Nevena Štokić

Tema:  Izložba crteža i skica „Ratna priča generala Franje Feldija predstavlja neponovljiv i autentični dokument jednog vremena, nastao iz kista čudesne simbioze ratnika i umjetnika. Autor svojim skicama i crtežima u sjećanje priziva Domovinski rat prepričavajući nam slikom, a ne riječju, ratnu priču iz povijesne 91., Maslenice 93., ili Oluje i oslobođenja Knina 95., na originalan i sebi svojstven način. Ova izložba koja će biti postavljena u Kneževoj palači dva mjeseca, od izvanrednog je pedagoškog značaja za upoznavanje učenika s istinom o Domovinskom ratu te služi kao izvanredna dopuna odgojno-obrazovnom procesu, naročito satovima povijesti.

 Tehnički postav: Ivo Mrkić

FRANJO FELDI - ŽIVOTOPIS

FRANJO FELDI, general pukovnik HV u mirovini, rođen je 1. siječnja 1938. godine u Srijemskoj Mitrovici kao dvanaesto dijete majke Evice (rođene Šučak iz Kukujevaca) i oca Stjepana, rođenog u Novom Sadu. Školovanje započinje u Srijemskoj Mitrovici 1946. da bi godinu dana kasnije s obitelji preselio u Zagreb zbog liječenja oca koji je oslijepio, te tu pohađa osnovnu školu i nižu gimnaziju. Višu gimnaziju završava u Srijemskoj Mitrovici 1957. kada odlazi na Vojnu akademiju KoV-a u Beograd, koju završava 1960. godine.

Službovao je u Brčkom, Slavonskoj Požegi, Sisku, Novom Pazaru, Beogradu i Zagrebu. Završio je sve vojne, a po završetku Ratne škole (SNO) ostaje u Beogradu na Ratnoj školi kao nastavnik Strategije do 1986., kada je, po vlastitoj molbi, premješten u Zagreb radi liječenja najstarijeg sina invalida.

U srpnju 1991., kao pukovnik JNA, smijenjen je s dužnosti prvog operativca 5. VO u Zagrebu, u kolovozu napušta JNA i 3. rujna 1991. priključuje se Zboru narodne garde. Tijekom Domovinskog rata obnašao je visoke vojne dužnosti: prvi operativac u Zapovjedništvu Zbora narodne garde, prvi načelnik Operativne uprave Glavnog stožera HV kod generala Antuna Tusa gdje je iz čina brigadira 10. ožujka 1992. promaknut u čin general bojnika. Pomoćnik je za borbeni sektor u GS OS RH.

U lipnju 1998. imenovan je prvim zapovjednikom Ratne škole OS RH „Ban Josip Jelačić i promaknut u čin general pukovnik, sa zadaćom da ustroji i organizira početak rada i prihvat I. naraštaja  polaznika. S te dužnosti umirovljen je 30. prosinca 2002. godine.

Odlikovan je visokim vojnim odličjima Kneza Domagoja s lentom, Bana Jelačića, Hrvatskim trolistom, Pleterom i medaljama „Bljesak i „Oluja, Spomenicom Domovinskog rata i Domovinske zahvalnosti.

Član je Izvršnog odbora Udruge prognanih Hrvata Srijema, Bačke i Banata.

Oženjen je, supruga Branka, djeca Suzana, diplomirana socijalna radnica, udata Stanić, zet Milan i unuka Monika, sin Branko, vojnik HV i kći Marija, učenica Srednje grafičke škole. S obitelji stalno živi u Zagrebu.

Uspješna vojnička karijera nije ga spriječila da se u slobodno vrijeme intezivno bavi slikarstvom. Još za vrijeme školovanja u gimnaziji u Srijemskoj Mitrovici, a kasnije u Vojnoj akademiji, član je likovne radionice, te počinje izlagati na njihovim skupnim izložbama. Tijekom službovanja nastaju brojne skice i crteži, a dio skica autor realizira i kao akvarele i ulja na platnu.

Za vrijeme Domovinskog rata prestaje slikati, ne želeći na platno prenositi ratna razaranja i strahote, a umijeće slikanja prenosi na planove ratnih operacija Hrvatske vojske. Iz tog vremena nastale su samo skice i neki crteži o akcijama i operacijama Hrvatske vojske.

Nakon rata ponovno slika, vraćajući se motivima svoje rodne ravnice.

U vrijeme službovanja u Ratnoj školi „Ban Josip Jelačić svoj slikarski opus proširuje i djelima s motivima Zaprešića i Novih Dvora. Od umirovljenja 2002. godine intenzivira slikarsku aktivnost, slikajući nove, ali i obnavljajući mnoge ranije skicirane motive.

Sudjelovao je na više likovnih kolonija i izlagao na mnogobrojnim skupinama izložbama u Zagrebu, Delnicama, Zaprešiću i Sisku. Član je HLD Zagreb, ULS Zaprešić i Akademije Art Zaprešić. Redovno izlaže na skupnim izložbama minijatura u Vršilnici, Novi Dveri i Galeriji Skurjeni u Zaprešiću. Imao je nekoliko samostalnih izložbi u Zagrebu (Galerija Zvonimir, 2006., Galerija URIHO 2008.), Zaprešiću (Galerija Razvid, 2005.) i knjižnicama u Zagrebu („Vjekoslav Majer 2006.) i Virovitici (2011.). Organizirao je likovnu koloniju Srijemskih slikara na Jarunu i Novim dvorima u Zaprešiću u sklopu manifastacije „Srijem u Hrvatskoj u Lisinskom 2002. godine.

 

PREDGOVOR DEPLIJANA IZLOŽBE:

RATNA PRIČA - DOKUMENT JEDNOG VREMENA

Ovo je ratna priča generala Feldi Franje ispričana i dokumentirana rukom slikara Franje Feldija. Ovo je autentični dokument čudesne simbioze ratnika i umjetnika. Rijetko se događa da jedan čovjek tako uspješno živi dva paralelna života. Onaj vojnički, i onaj slikarski. Ali kada se jednom nađu na zajedničkom zadatku, onda nastaje neponovljivi dokument jednog vremena.

Počeo je Domovinski rat.

Kao glavni operativac u ZNG, kasnije Glavnom stožeru HV, Feldi Franjo pomno je pratio događanja na bojištima , proučavao  topografske karte ucrtavajući pažljivo zamisli budućih ratnih operacija. Odlazeći na teren, na sva ratišta, provjeravao je točnost svojih predviđanja na konkretnom zemljištu i tražio mišljenja branitelja, a kao sjena ga je pratio i umjetnik Franjo Feldi koji je te krajolike pratio očima slikara, upijajući zanimljive detalje, boje i zvukove i spremajući ih u skrivene pretince sjećanja. Opće poznata je izreka da „Muze šute kad topovi govore, trebalo je proći određeno vrijeme, nazovimo to vremenskom, psihološkom i emotivnom distancom, pa da se iz podsvijesti na svjetlo dana vrate zapretane slike, da se iz sjećanja dozovu krajolici, ljudi i događaji koji će se pretočiti u sasvim konkretne slike. Pišući u dva navrata o slikarskom opusu Franje Feldija naglasio sam da autor koristi svaki trenutak da na bilo kakvom komadiću papira zabilježi ljepotu nekog krajolika. Profinjen crtački dar, osjećaj za prostor i perspektivu, izvanredno uočavanje karakterističnih detalja, čine ove skice pravim malim biserima. To se evidentno dokazuje i u ovom ciklusu. U svom dugom stvaralačkom razdoblju Franjo je uspio sačuvati mladenačku svježinu i neku, rekao bih, nevinost i naivnost, u ljepotu prirode zaljubljenog slikara. Te karakteristike doći će do punog izražaja i u ovom „ratnom ciklusu u kome autor, unatoč surovosti rata, izbjegava eksplicitne prikaze nasilja, leševe, raskomadana tijela, krv... Iz prozračnih, olovkom rađenih skica, autor ugljenom, poput savjesnog kroničara, slika ratna događanja. Prepoznajemo povijesnu 91. -Plitvice, Vukovar, Sunja, Osijek, Dubrovnik, Srđ...dolinu Une kod Kostajnice i Lederera. Tu je i 93. - Maslenica...Tulove grede, Drenov klanac, Pa zima 94/95 na Dinari... i na kraju Oluja i oslobođeni Knin 95. Autor uspijeva postići izvanredan ugođaj ambijenta, ali u svemu postoji i jedan nadasve zanimljiv element. Slikajući vojnike autor izbjegava svaku individualizaciju. Nema prepoznatljivih lica (osim na slici Zvonko i dječak Jakov). Svi ostali, bez obzira hodali u koloni, stajali i čekali da započne napad, ili zalegli sa snajperom ili drugim oružjem, slikani su tek kao siluete, ideogrami, simboli nepoznatih heroja koji su krenuli braniti domovinu. Jer nije bitno kako se zovu i iz kog kraja su krenuli, ali svi znaju kamo idu i što im je krajnji cilj. Posebnu pažnju svakako zaslužuju prve skice, crteži i konačno ulje na platnu, kolone koja se u Banijskom praskozorju gubi u dolini Une, sa simboličnom paučinom legendarnog ratnog snimatelja Lederera, koji je  na tom području i poginuo. Kao i skica generala Medveda koji je u to vrijeme zapovjedao  kolonom bojovnika u praskozorje nad dolinom rijeke Une. No autor nije mogao a da se na svoj način ne oduži svojim suborcima, prijateljima i poznanicima koji su život položili na oltar domovine. U nizu ugljenom rađenih portreta našli su se tako Rudi, Gavran, Pauk, Blago, da spomenemo tek neke. To su portreti na kojima se ne radi samo o fizičkoj prepoznatljivosti s portretiranim. To su duboko proživljeni psihološki portreti u koje je autor unio svu svoju dušu, pa i neku vrstu sjete zbog neminovnosti rastanka - to je „slikovni epitaf, možda snažniji od bilo koje riječi. Postoje u ovom ciklusu i dva portreta koji se bitno razlikuju. Za jedinog preživjelog među portretiranima, generala LUCA, autor je upotrijebio žive pastelne boje „skladajući „ neku vrstu Ode radosti. Posebno zanimljiv je i Autoportret, olovkom u nekoliko poteza rađeni crtež (ili skica) ratnika ili slikara Franje Feldija - svejedno, bez ikakvih suvišnih detalja ili „uljepšavanja. Tako se umjetnik Franjo još jednom „odužio generalu Feldiju, smjestivši lik uspješnog ratnog stratega u dokumentarni ratni ciklus jednog teškog ali slavnog vremena, koje je obilježilo našu suvremenu povjest u obrani i stvaranju Lijepe naše.

General Feldi Franjo je umirovljen. A pred slikarom Franjom Feldijem stoji još mnogo likovnih izazova i novih događanja u vremenu u kojem očekujemo bolji i ljepši život za sve.

Milan Ilić, prof.