18.08.2005.
Naziv: 17. triennale hrvatskog slikarstva Plavi salon
Mjesto: Gradska loža, Galerija umjetnina
Vrijeme: 18. kolovoza – 8. studenog 2005.
Autori koncepcije: Vinko Srhoj i Ljubica Srhoj Čerina
Tema: 17. triennale hrvatskog slikarstva Plavi salon je manifestacija koncepcijski organizirana u dvije cjeline. U sklopu prve cjeline pod nazivom Neomoderna ili još jedan prijelom stoljeća autora Vinka Srhoja u Galeriji umjetnina održana je skupna izložba od 18. kolovoza do 20. rujna te tri samostalne izložbe u Gradskoj loži.
U prvoj koncepciji Plavog salona izbornik je želio propitati status suvremenog slikarstva pa je pozvao umjetnike čija je likovna praksa iskoračila izvan tradicionalnog slikarstva i transformirala se uvodeći individualne pristupe neomodernizmu. Predstavljene autore ne veže zajednička ideja ili kolektivni projekt. Pojavu neomoderne izbornik je prepoznao u artefaktima Kristijana Kožula koji koketiraju između postmodernog kiča i popartističkih kutija - zamki. Minimalistička svjetlosna instalacija Viktora Popovića bliska je poetici arte povera, dok Ivan Skvrce neprivlačan motiv šahtova u maniri neo pop-arta pretvara u oku ugodan motiv. Troslojne slike Danijele Pal tvore slikarsko-kompjutorski efekt, a kromatske prostorne slike Dubravke Rakoci imaju korijene u ranom postmodernističkom neo-geu. Ciklus slika Roberta Šimraka u neo-popartističkoj verziji donosi sablasne scene industrijskih postrojenja koje sugeriraju civilizaciju u propadanju.
U Gradskoj se loži od 18. kolovoza do 2. rujna u sklopu prve cjeline samostalno predstavila Nina Ivančić ciklusom slika s motivom zrakoplova čiji dizajn neodoljivo podsjeća na pop-art.
U Gradskoj loži od 5. do 18. rujna slijedi samostalna izložba mladog slikara Matka Vekića, čija je neomodernost izražena u ironičnosti motiva (svijet spektakla, mode i reklame).
Prva koncepcijska cjelina završava samostalnom izložbom Duje Jurića u Gradskoj loži od 20. rujna do 2. listopada. Izloživši mobile i mobilne slike, izbornik je želio upozoriti na postmodernu potku u Jurićevu stvaralaštvu, ističući kako on geometrizmom propituje stilske i ornamentalne mogućnosti slike, a ne njezinu racionalističku podlogu svojstvenu modernizmu.
Druga koncepcijska cjelina nazvana Modernizacija moderne (Nova medijska praksa) autorice Ljubice Srhoj-Čerina prezentira autore čija se umjetnička praksa ostvaruje u oprostorenju slike, tj.u preobrazbi prostora ambijentima, svjetlosnim instalacijama i videoinstalacijama.
U Galeriji umjetnina od 6. do 20. listopada skupno su predstavljeni umjetnici koji svojim individualnim pristupima čine iskorak iz dvodimenzionalnog svijeta slike, ali se poetikama ne mogu svrstati pod zajednički nazivnik. Tako videorad Tomislava Brajnovića propituje odnos duhovnoga i materijalnoga u polaganom izgaranju drvene glave anđela. Dalibor Martinis u videoradu „Prizma“ razrađuje odnos elektroničke slike i fizičkog svijeta, a interaktivnim uratkom „Koma“ poziva gledatelja da pritiskom gumba izazove elektrošok kojim budi umjetnika iz dubokog sna u koji je zapao čitajući Plinija. Goran Petercol videoradom „Tanjur“ tematizira svjetlo koje definira prostor i sjenu kao nusprodukt svjetla, koja postaje konkretna forma.
U interaktivnoj videoinstalaciji Ksenije Turčić, umjetničin izazovni monolog naglašava ograničenost medija i bezemotivnu, sebi okrenutu komunikaciju u softverskom okružju.
Višekanalni videorad Sandre Sterle ironično komentira naivni optimizam koji postoji u vezi europskih integracija, ostavljajući kod gledatelja osjećaj tjeskobe.
Koristeći se fotografijom, ready madeom i zvukom, Mirjana Vodopija ostvarila je ambijent kojim izražava idealiziranu viziju prirode i vlastite osobe, stiliziranu do simbolike.
Samostalno izlažući u Gradskoj loži od 6. do 20. listopada, u sklopu te cjeline, mlada umjetnica Ivana Franke posebno je za taj prostor konstruirala transparentnu ambijentnu instalaciju „Raster“, kojom propituje granice naše vizualne percepcije i stvara subjektivan doživljaj prostora.
Trijenale završava samostalnim konceptualnim projektom Zadranina Petra Stanovića pod nazivom „Architecton“ osmišljenoga za prostor Gradske lože od 25. listopada do 11. studenog. Instalaciju tvori križ od crnoga i crvenog tepiha koji se vertikalno izdiže i izlazi izvan prostora Lože aludirajući na zemaljsku i nebesku sferu. Na otvorenju je instalacija bila upotpunjena videoprojekcijom uz zvukove hranjenja i scene iz filma „The Belly of an Architect“.
