U susret Plavom salonu, triennalu hrvatskog slikarstva

Naziv izložbe: U susret Plavom salonu, triennalu hrvatskog slikarstva
Organizator: Galerija umjetnina Narodnog muzeja Zadar
Mjesto održavanja i prostor: Gradska loža i Kneževa palača
Radno vrijeme izložbe: od 09 do 20 sati
Vrijeme trajanja: izložba je otvorena do 6. studenoga 2011.
Koncepcija izložbe: U susret Plavi salonu koncipiran je u 2 dijela. U Gradskoj loži postavljena je izložba Što je stvarnije: ono što gledamo ili ono što slutimo (ili kako je zla Crvenkapica poručila slikaru: nisam to što misliš da jesam) autora Lovro Artukovića, dok su u Kneževoj palači smješteni radovi grupe Gluteus, odnosno trojice umjetnika - Luka Hrgović, Stipan Tadić i Miran Šabić, pod naslovom Mali pojedinac i velika povijest umjetnosti (ili Atrofinijevi protiv Arnolfinijevih)
Postav izložbe (broj eksponata): 14 radova L. Artukovića, 17 radova M. Šabića, 16 radova S. Tadića i 3 rada L. Hrgovića.
Tema: Umjetnik kao idealni lažljivac
Korisnici: posjetitelji različitih dobnih skupina

PREDGOVOR:

Plavi salon izložba je duge tradicije i dug period jedna od najrelevantnijih likovnih smotri koje su se ljetnih mjeseci održavale na našoj obali. Prvi Plavi salon održan je 1957. godine (u okviru 1. Ribarske izložbe i festivala u Zadru) i neprekidno je trajao gotovo pedeset godina. Taj je salon zamišljen kao revijalna likovna manifestacija temom vezana uz more. U početku su predstavljana djela ranijih perioda, do vremena između dvaju ratova. Revijalni koncept i nagrade koje su se dijelile okupljale su velik broj umjetnika bivše državne zajednice, uklapajući se u profil sličnih likovnih manifestacija ranih 60-ih, odupirući se i poetici socrealizma toga vremena. Ta koncepcija biennala doživljava svoj vrhunac 1964., 1966. i 1968. god.
Postojanje takve velike izložbe zaoštrilo je i pitanje izložbenih prostora za predstavljanje suvremene umjetnosti u gradu Zadru, a taj je problem prisutan i danas. Galerija umjetnina bila je prisiljena za velike izložbe, retrospektive, Plavi salon i međunarodni triennale fotografije Čovjek i more, skidati svoj stalni postav, a triennala su zbog nedostatka prostora održavana „u nastavcima, što je znatno otežavalo rad, povećavalo troškove i narušavalo cjelinu koncepcije.
1977. godine tadašnji voditelj Galerije umjetnina, dr. sc. Antun Travirka promijenio je koncepciju izložbe. Salon je postao triennalnom izložbom, a od stare koncepcije ostalo je ime koje mu je osiguravalo kontinuitet. Strukturiran je tako da predstavlja neke stilske, tematske, problemske cjeline s područja slikarstva. Tako je 1977. održan triennale Figuracija u slikarstvu 70-ih, 1983. Medijska kultura i suvremena likovna praksa, koje autorski potpisuje A. Travirka, potom 1990. Inovacije u slikarstvu 80-ih u šest izložbenih cjelina šestorice autora. Nakon prve poratne izložbe Plavog salona Priroda i suvremeno hrvatsko slikarstvo 1996., kada je skromnim sredstvima, primjereno vremenu, održana izložba i tiskan skromni deplijan, 15. po redu Plavi salon održan 1999. dosegnuo je relevantnost osmišljenih prijeratnih salona, nastavljajući se dijelom na prethodni salon. Autor koncepcije Strategija citata u umjetnosti 80-ih i 90-ih godina bio je dr. sc. Vinko Srhoj koji je koncipirao i temu XVI. salona Retroavangarda dok je mladu hrvatsku likovnu scenu Situacija - mladi obradio likovni kritičar Ivica Župan. XVII. salon 2005. propitao je hrvatsku likovnu scenu na prijelomu stoljeća, tj. zbivanja u vremenu kasne postmoderne i javljanja neomoderne, a ostvaren je u dvije tematske cjeline: Neomoderna ili još jedan prijelom stoljeća autora Vinka Srhoja te Modernizacija moderne (nova medijska praksa) autorice Ljubice Srhoj Čerina. Budući da je salon tradicionalno slikarska izložba, tom je prilikom trebalo propitati gdje je slikarstvo i postoji li onako kako smo ga viđali na ranijim salonima. Nastavljajući se na spekulacije o kraju stoljeća i kraju slikarstva, tj. da je slikarstvo mrtvo ili transformirano u nove medije, izložba sugerira da slikarstvo nije mrtvo nego se ponovno transformiralo, doduše bez zajedničke poetike, projekta, ideje; ono je dijelom dobilo polimedijske osobine, ali nije nestalo (V. S. ).

Taj je salon bio i posljednji u dotrajalom prostoru Galerije umjetnine u Medulićevoj 2, koja je koncem 2005. iseljena u očekivanju boljeg vremena. Naime, otkako je 10. listopada 1948. god. u poslijeratnom razorenom gradu prvi put osnovana ovakva ustanova, koja je bila i galerija slika i muzej moderne i suvremene umjetnosti, fundus koje obuhvaća vrijeme od 13. st. do danas, prostorna se situacija nije bitno promijenila ni do iseljenja Galerije.
U očekivanju rješenja, tj. izgradnje novog Baštinskog muzeja, ideja kojega je začeta upravo te 2005. (inicijativa Narodni muzej Zadar i Poglavarstvo grada Zadra, muzeološki koncept Tomislav Šola), a ove godine se privodi kraju izvedbeni projekt (arhitekti Iva Letilović, Igor Pedišić), namjera nam je obnoviti Galeriju koja je već šestu godinu zatvorena, a njezin stalni postav nedostupan javnosti.

Ova izložba U susret Plavom salonu podsjećanje je na tu značajnu triennalnu izložbu i u konceptualnom smislu nastavak je prethodnih salona. Zamišljena je ambicioznije kroz tri tematske cjeline (autori Vinko Srhoj, Ljubica Srhoj Čerina, Radmila Iva Janković), ali zbog financijskih, organizacijskih, prostornih razloga ostvarena je jedna u Gradskoj loži i Kneževoj palači pod nazivom Umjetnik kao idealni lažljivac, autora i izbornika Vinka Srhoja i suradnice na projektu Karle Lebhaft.
Predstavljajući samostalnom izložbom Lovru Artukovića te najmlađu generaciju hrvatskih umjetnika okupljenih u Grupi Gluteus (Luka Hrgović, Miran Šabić, Stipan Tadić), izložba potvrđuje ideju prethodnog salona da slikarstvo nipošto nije mrtvo, da je estetski doživljaj pred dvodimenzionalnim predmetom itekako moguć.