Lipanj 2026.

Alpska strizibuba (Rosalia alpina)

Kukac alpska strizibuba, ili alpinska cvilidreta,  predstavnik je porodice strizibube (Cerambycidae) iz reda kornjaša (Coleoptera). Ime je dobila po “cviljenju” jer, kao i ostale vrste strizibuba, proizvodi zvuk. Stružu prvim prsnim kolutićem o izbočinu s gornje strane srednjega prsnoga kolutića. Mužjaci time privlače ženke, ali se i bore za pristup partnericama. Radi kontrasta boja, čelično plave i crne, te dugih ticala s čupercima crnih dlačica, zasigurno je jedan od najlakše prepoznatljivik kornjaša Europe. Duga je oko 4 cm, bez ticala. Ženke imaju kraća i deblja ticala koja su kraća od tijela, dok su ona kod mužjaka znatno tanja i mnogo dulja od tijela.

Alpska strizibuba razmnožava se kao i svi ostali kornjaši potpunom preobrazbom. To znači da se iz jaja, koja ženke polažu u pukotine na deblu, prvenstveno bukve, razvijaju male mekane i debeljuškaste ličinke koje imaju samo tvrde čeljusti i glavu. Ličinke postupno rastu, a za potpuni razvoj trebaju dvije do četiri godine, ovisno o temperaturi i vlazi. Za to vrijeme one se hrane drvetom i kopaju duge kanale u deblu. Iz ličinke strizbuba se preobražava u kukuljicu. Prije toga ispod kore drveta iskopa komoricu koju zatvori strugotinama drveta. U njoj se zakukulji te čeka lipanj ili kolovoz kad iz kukuljice izađe odrasla jedinka. Kao odrsla živi tri do šest tjedana kad se pari te ženke odlažu jajašca. Odrasle jedinke se hrane lišćem drveća, a ponekad peludom ili sokom drveća.

Nastanjuje listopadne šume do nadmorske visine od 1500 m na području Europe, Rusije i Bliskog istoka. Zakonom o zaštiti prirode alpska strizibuba je u Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta. Zabranjeno je njeno hvatanje, ubijanje, namjerno uznemiravanje i uništavanje područja razmnožavanja. Zaštićena je i na razini Europske unije. Glavni razlozi nestanka su uništavanje staništa, prvenstveno sječom stabala prije nego li dosegnu veličinu pogodnu za razvoj ličinki te uklanjanje starog i trulog drveta iz šume. U prošlosti su posječeni trupci dugo vremena bili ostavljeni uz šumske putove te tako tvorili pogodno stanište za razvoj ličinki. Još jedan od problema u Europi je korištenje gnojiva za ubrzanje rasta šume, što za posljedicu ima razvoj gustog sklopa krošnji koji blokira prodiranje sunca i time sprječava sušenje mrtve drvne mase neophodne za razvoj ličinki. Tama i visoka vlaga pospješuju razvoj gljivica i plijesni na srušenim deblima, što nepogodno djeluje na ličinke. Zbog toga se sve više stavlja naglasak na zaštitu i samog staništa, a ne samo vrste. Promjenom načina gospodarenja šumama, omogućit ćemo da ova divna vrsta kornjaša ponovo bude raširena diljem Europe.