03.01.2022.
Smeđi medvjed (Ursus arctos)

Smeđi medvjed je sisavac iz reda zvjeri i porodice medvjeda. Ima nekoliko podvrsta od kojih u Europi dolazi smeđi medvjed, a najpoznatiji je grizli koji živi na području Sjeverne Amerike. Nekad je medvjed živio na području cijele Euroazije i Sjeverne Amerike, a danas je ugrožena vrsta koja je potpuno istrijebljena s nekih područja.
Mužjaci su veći od ženki te odrasli mužjak može težiti do 1100 kg i u ramenima doseći visinu od 1,8 m, a u uspravnom popložaju može biti visok i do 3,8 m. Tijelo im može biti dugo i preko 3 m. Ženke su teške između 100 i 450 kg. Medvjedi su svejedi te se hrane kukcima, ribama, strvinom, gljivama, bobicama šumskog voća, travom, a ponekad ulove i veći plijen poput jelena ili srnjaka. No medvjedi imaju jako dobar njuh koji koriste za krađu plijena drugih zvijeri. Na primjer, ako ris ulovi plijen, on ga sakrije i prekrije iglicama i snijegom kako bi se njime mogao hraniti nekoliko dana. Ako ga medvjed nanjuši – on će ga pojesti. Takvo ponašanje zove se kleptoparazitizam. Medvjedi mogu doći i u sukob s ljudima jer vole prekapati po komunalnom otpadu, napasti stoku ili uništavati košnice u potrazi za medom.
Medvjedi vode samotnjački život. Svaka jedinka treba oko 250 kvadratnih kilometara. U zajednici žive jedino u vrijeme parenja od svibnja do srpnja, te majka s mladuncima dok se ne osamostale. Tijekom zime medvjedi se povlaće na skrovita mjesta. Ženke tada u brlozima na svijet donose 1 – 4 mladunca koji su slijepi, goli i teški svega 350 g. Mladunci su u potpunosti ovisni o majci koja ih mora hraniti i grijati. U prvoj su godini jako osjetljivi te može doći do uginuća cijelog legla ako se brlog uznemirava. Mladunci u našim krajevima ostaju s majkom godinu i pol dana kad se ona ponovno pari.
U Prirodoslovnom odjelu čuva se jedna koža medvjeda koji je ubijen 1989. godine negdje na području Bosne i Hercegovine. Koža je preparirana i obrađena tako da služi kao tepih. Nakon smrti vlasnika nasljednici kožu nisu željeli zadržati već su je donirali Prirodoslovnom odjelu.