Srpanj 2023.

Bodljikavi volak (Bolinus brandaris)

Bodljikavi volak (Bolinus brandaris, staro ime Murex brandaris) je poznata vrsta iz porodice volaka. Sličan mu je kvrgavi volak koji ima kraće bodlje na kućici. Živi u Mediteranu i okolnim morima te na izoliranim područjima u Indijskom oceanu i Kineskom moru. Živi na različitom morskom dnu iako preferira pjeskovita i muljevita. U Jadranu ga se može naći u obalnom području od oko tri metra dubine pa sve do sto metara. Češći je u sjevernom dijelu.

Odrasla jedinka gradi kućicu duljine 6 do 9 cm. Bodljikavi volak je predator. Pomoću radule (poseban organ u ustima puževa oboružan sitnim zubićima) buši rupe u ljušturama drugih puževa i školjkaša. Hrani se i strvinom. U vrijeme mrijesta, od svibnja do lipnja, skuplja se u velike hrpe koje mogu težiti i nekoliko kilograma. Tada se luči sluz u koju se odlažu jaja. Ta se sluz skrutne i cijelo „gnijezdo“, koje je nalik na neku neurednu spužvu, pluta na površini mora dok iz njega ne izađu ličinke koje žive u planktonu. Ličinke se spuste na morsko dno gdje se razviju u puža kakvog poznajemo. 

Bodljikavi volak ljudima je poznat od davnina. Koristio se prije, kao i sada, za jelo te se smatra delikatesom. No najveća komercijalna korist od volka dobivala se u starom i srednjem vijeku jer se od njega izrađivala cijenjena i skupa boja – purpur.

Volci imaju posebne podždrijelne žlijezde koje proizvode boju. Obradom tih žlijezda dobiva se poznata boja tirijski purpur koja je u suhom stanju bila vrijednija od srebra, te je ponekad dosezala i cijenu veću od zlata. Upotrebljavala se samo za bojanje odjeće plemića i crkvenih velikodostojnika. Boju su prvo prizvodili Minojci 3.000 godina prije nove ere, a njenu proizvodnju su do savršenstva doveli Feničani iz grada Tira, po čemu je i dobila ime. U staroj Grčkoj donesen je poseban zakon po kojemu su samo carska obitelj i najbliži srodnici smjeli nositi ovu boju. Orginalni recept proizvodnje boje je izgubljen. No poznati su neki djelovi postupka. Boja se prizvodi iz dvije vrste volaka, kvrgavog i bodljikavog volka, a prema nekim izvorima koristio se i puž crvena purpura. Za dobivanje prave boje trebalo je točno znati koliko će se puževa koje vrste uzeti u obradu. Za dobivanje 2 grama boje bilo je potrebno oko 15.000 puževa. Oni su se stavljali u velike bačve gdje su ugibali. Sluzava smjesa izlagala se suncu, a nakon fermentacije dobila bi željeni ton. U svojoj knjizi „Naturalis Historia“ Plinije stariji navodi kako je ton boje dobar kad poprimi boju zgrušane krvi. Takva boja na prvi pogled djeluje crno, no na suncu poprimi puni sjaj. Vjeruje se da boja dobivena od volka nije bila dobra ako se nisu poklopile dvije stvari: boja se morala raditi od živih puževa, i morale su se miješati 2 ili 3 vrste puževa. Drevne radionice koje se još uvijek  otkrivaju imaju u svojoj okolici zakopane gomile pomiješanih kućica tri navedene vrste. Purpur se proizvodio sve do 1204., no nakon Četvrtog križarskog rata Bizant je opustio i prizvodnja boje postala je preskupa. Kasnije je purpur postao simbol svjetovne moći i može se vidjeti na plaštu engleske kraljice i pape. Prema nekim povjesničarima biblijski židovi ekstrahirali su iz bodljikavog volka crvenu boju, dok su iz srodne vrste kvrgavog volka ekstrahirali tamniju, plavu boju tekhelet koja je služila u ritualne svrhe.
Glavni sastojak purpura je bromin, organska tvar koja se nalazi još u nekim algama. Puževi je koriste kako bi umrtvili plijen i kao antimikrobni premaz za jaja. Izlučuju je i kad ih napadne predator. Boja se iz puževa može dobiti i cijeđenjem živog puža bez da se ubije. Danas se pravi purpur upotrebljava samo za rekonstrukciju umjetnina, a 1 gram stoji 3.725 dolara.

Primjerci s fotografije nalaze se u Zbirci mekušaca (Mollusca) i dio su podzbirke Josepha Grülla koja datira s kraja XIX. i početka XX. stoljeća, a nastala je u Lukoranu na otoku Ugljanu. Zbirka je 1972 godine otkupljena od tadašnje vlasnice za 5.000 dinara.