Srpanj 2025.

Primorska gušterica (Podarcis siculus)

Primorska gušterica Podarcis siculus  (Rafinesque, 1810) pripada skupini gmazova (Reptilia), redu ljuskaša (Squamata), porodici Lacertidae i rodu Podarcis, a na engleskom je poznata kao Italian wall lizard. Odlikuje se velikom prilagodljivošću pa ju možemo pronaći u očuvanoj prirodi i područjima pod utjecajem čovjeka. Prirodno je rasprostranjena u Italiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Francuskoj, Crnoj Gori, Srbiji, Sloveniji i Švicarskoj. Unesena je u nekoliko država poput Španjolske, Turske, Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. U Hrvatskoj je raširena duž obale, od Istre pa sve do Neuma, s izoliranom populacijom u blizini Dubrovnika, a nastanjuje i brojne otoke. Obitava u različitim tipovima staništa poput šuma, travnjaka, grmlja, stjenovitih i pješčanih područja, u blizini mora, poljoprivrednih površina, uz rubove prometnica te u vinogradima, parkovima i vrtovima naseljenih mjesta.  S obzirom da se radi o gmazu, hladnokrvnoj životinji koja ne može samostalno stvarati dovoljno tjelesne topline, već za regulaciju temperature ovisi o vanjskim izvorima topline često je možemo vidjeti kako se sunča na stijenama, zidovima ili stazama, upijajući toplinu potrebnu za aktivnost.

Može narasti do 9 cm, no češće su manje jedinke. Robusna je, s donje strane najčešće bjelkaste ili blago zelenkaste boje, gotovo uvijek bez tamnih mrlja. Gornja strana tijela tipično je zelene, žućkaste, maslinaste ili svjetlosmeđe boje. Ženke su uglavnom manje i imaju manju glavu od mužjaka, a pruge na leđima kod njih su češće i uočljivije. Tijekom godine mogu imati 3–4 legla, svako s po 4–7 jaja. Razmnožavanje traje od svibnja do srpnja. Hrani se pretežno beskralješnjacima, posebno člankonošcima (paucima, muhama, ličinkama kukaca, kornjašima, stjenicama, opnokrilcima, skakavcima) i puževima, a zabilježeno je da se na pojedinim mediteranskim otocima hrani i biljkama. Glavni predatori ove vrste su zmije, ptice i divlje mačke. Ova gušterica, poput nekih zmija, vodozemaca, kukaca iz reda polukrilaca (Hemiptera) i glodavaca, može posegnuti za krajnje ekstremnim metodama obrane od predatora poput autotomije, dobrovoljnog odbacivanja dijela tijela kada je izložena prijetnji. Primorska gušterica u trenutku opasnosti može odbaciti vlastiti rep, a taj se mehanizam naziva kaudalna autotomija. Nakon odvajanja, rep se intenzivno grči i uvija kako bi privukao pažnju predatora, omogućujući gušterici da u međuvremenu pobjegne.

Ova vrsta ima nekoliko desetaka podvrsta, opisane su 52, iako se neke međusobno vrlo malo. Tako se u Hrvatskoj mogu naći dvije endemske podvrste koje su strogo zaštićene prema Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama (NN, 144/13). To su jadranska primorska gušterici Podarcis siculus adriatica (Werner, 1902) i dubrovačka gušterica Podarcis siculus ragusae (Wettstein, 1931).