Poljski mak
(Papaver rhoeas)

Obični, divlji, poljski, žitni ili crveni mak poznat pod raznim narodnim imenima poput turčin cvijet, glavobolj, boliglava, purpelica i pucalica je zeljasta jednogodišnja biljka koja cvate u svibnju.

Ova prirodno livadna vrsta česta je u žitnim poljima gdje može biti toliko brojna da potpuno zasjeni primarnu kulturu. Stoga je prije pojave herbicida znala znatno smanjiti urod, posebno pšenice. Poljski mak je naša autohtona vrsta proširena i na području zapadne Azije i sjeverne Afrike. U Starom svijetu bio je simbol za plodnost zemljišta. Kao ukrasno cvijeće uzgajao se još u Mezopotamiji prije 5000 godina, nađen je u egipatskim grobnicama, a u grčkoj mitologiji povezan je s Demetrom, boginjom plodnosti i poljoprivrede.

Mak je i cvijet ljubavi posvećen Afroditi. U srednjovjekovnoj se kulturi povezuje s neznanjem i ludosti. Zbog predodžbe križa koju oblikuje spoj četiri latica mak je u kršćanstvu simbol prave vjere. Nakon prvog svjetskog rata biljka se smatrala simbolom mrtvih vojnika. Sjemenke divljeg maka su jestive, a laticama se mogu obojati alkoholna i bezalkoholna pića. Srodna vrsta, opijumski mak (Papaver somniferum) je vrsta koja se uzgaja i od nje se dobivaju sjemenke koje se koriste u ljudskoj prehrani, ali i opijum koji se koristi u medicinske svrhe te kao opijat.

Poljski mak, za razliku od opijumskog ne sadrži opijumske alkaloide. Biljka ne stvara nektar, ali stvara puno peluda plave boje kojeg skupljaju pčele.  Poljski mak se koristi u narodnoj medicini za liječenje bolesti dišnih puteva, a svojevremeno se istraživalo i njegovo antikancerogeno djelovanje. U većim količinama može biti otrovan. U Prirodoslovnom odjelu čuvaju se herbarizirani primjerci i fotografije ove biljke.