Egipatska šaška
(Anacridium aegyptium)

S prvim proljetnim danima iz sna se, osim velikih životinja poznatih zimskih spavaća, bude i male, kukci i drugi beskralješnjaci koji su prespavali zimu. Ako su neki od njih veliki poput egipatske šaške (Anacridium aegyptium), lako ih je uočiti.

Egipatska šaška je najveći europski skakavac. Odrasli mužjaci mogu biti dugi 30-55 mm, a ženke 65-70 mm. Većinom su sivi, smeđi ili maslinasto zeleni, dok su im na stražnjim nogama bedra narančasta, a gnjatovi modri. Od ostalih skakavaca lako se raspoznaju po očima koje su velike s okomitim bijelim i crnim prugama.

Hrane se lišćem te iako su veliki ne mogu nanjeti štete usjevima poput nekih drugih vrsta. Ova vrsta je solitarna, odnosno ne formira velike rojeve kao što to čine na primjer srodni pustinjski skakavac, koji živi u Africi i Aziji ili zeleni konjic koji živi i u Europi. Egipatska šaška prezimljuje kao odrasli kukac. Odlaže jajašca u tlo i mlade ličinke, nalik odraslima pojavljuju se u travnju. Odrasle jedinke se pojavljuju u srpnju i kolovozu, a kopuliraju u jesen. Ženke oplođena jajašca ne odlažu do proljeća, a hiberniraju i mužjaci i ženke. Nastanjuje mediteranska područja Europe i sjeverne Afrike.

Za razliku od njih pustinjski skakavac (Schistocerca gregaria) koji uzrokuje ogromne štete na usjevima u velikom dijelu sjeverne Afrike i djela Azije, godišnje ima dvije do pet generacija. Pošasti koje su skakavci ove vrste donosili usjevima opisani su čak i u Bibliji i Kuranu, što i ne čudi jer su ogromni rojevi koje čine ozbiljna prijetnja usjevima tih područja.

Pustinjski skakavac živi kao i naša egipatska šaška sve dok ne padne kiša. Kad padne kiša naraste vegetacija i ženke polože jajašca u tlo. Ako kiše ima dovoljno i razvije se dosta ličinki one se okupljaju i bubnjaju stražnjim nogama o tlo. To bubnjanje dovede do niza metaboličkih promjena i promjena u ponašanju te se kukci iz solitarnog načina života prebace u gregarinu, odnosnu fazu roja. Skakavcima se promijeni boja te umjesto smeđih postaju crveni i žuti, postanu zbijeniji i luče feromone koji ih čvršće povezuju u roj. Ovakav roj kreće se s vjetrom i može dnevno preći 100-200 km i to do nadmorske visine od 2.000 m.

Ne mogu prijeći visoke planine poput Atlasa ili Himalaje, niti će uči u kišne suptopske šume, ili u srednju Europu jer im tamo klima ne odgovara. Međutim, redovno prelaze Crveno more između Afrike i i Arapskog poluotoka ili Atlanski ocean između Afrike i Karipskog otočja. Jedan roj pustinjskih skakavaca može prekriti 1.200 km2, a sadrži 40 do 80 miliona jedinki po km2. Svaka jedinka živi 3-6 mjeseci. Kontrola pustinjskog skakavca je teška i provodi se putem pračenja vremenskih uvjeta satelitima, a djelatnosti koordinira FAO’s Desert Locust Information Service (DLIS) u Rimu. Zeleni konjic (Locusta migratoria) je naša inačica pustinjskog skakavca.

Ova vrsta je rasprostranjena od Europe do Kine, te u Australiji i Novom Zelandu. Iako je u večini Europe nestala, u Hrvatskoj je još uvijek ima. Međutim u Europi dolazi većinom u solitarnoj fazi, a u XIX i XX stoljeću su se rojevi gregarine faze pojavljivali od Švedske i Poljske do Rumunjske i Bugarske. Čak i mali rojevi ove vrste mogu prekriti i nekoliko kvadratnih kilometara i težiti tisuće tona. Rojevi lete noću nošeni vjetrom. Hrane se najradije sjemenkama, ali i drugim dijelovima biljaka te nanose veliku štetu u prirodi i usjevima.